Dok je svirao u „Ribljoj čorbi“, novinari su Momčila Bajagića opisivali kao „onog sa gitarom koji najviše skače u grupi“. Danas sa osmijehom komentariše da je takvo njegovo ponašanje bilo sasvim prirodno, jer je bio najmlađi u bendu. Iz te epohe Bajagine raskošne, sada već četiri decenije duge muzičke karijere ostala je balada „Kad hodaš“, zahvaljujući kojoj je publici otkrio drugi dio svoje ličnosti – poetsku i duboko emotivnu, koja svoj krešendo iznova doživljava na svakom novom albumu Bajage i „Instruktora“.
Tako će biti i na novom albumu koji će se pojaviti s prvim danima proljeća. Emocije su i ovoga puta na tronu, sasvim namjerno i, kao i u prethodne 33 godine koliko „Instruktori” kao bend postoje, prenijete iskreno „do koske“. Publika u Budvi imaće prilike da čuje bar jednu pjesmu sa novog albuma na velikom koncertu u okviru proslave novogodišnjih praznika u našoj turističkoj prestonici - Budvi. Bajaga se ovom nastupu od srca raduje, baš kao i gostovanju u svakom kutku Crne Gore, jer ga publika decenijama dočekuje raširenih ruku i otvorenog srca.
Niste dolazili u Crnu Goru još od prošlogodišnjeg dočeka, odnosno 1. januara kada ste svirali u Baru. Sada ćete biti gosti u Budvi. Kakve utiske nosite iz Bara i šta očekujete od nastupa u Budvi?
– U Baru je bilo super prošle godine: puno publike, odličan koncert, čak nas je i vrijeme poslužilo, nije bilo mnogo hladno tog 1. januara – kaže Bajaga za „Dan“. - Ove godine smo spremni za Budvu, set lista je gotova; biće to izbor najvećih hitova iz cijele karijere, a sviraćemo i neku novu pjesmu premijerno.
Je li malo nepravedno što niste češće kod nas, a otpjevali ste „Montenegro“, nezvaničnu himnu Crne Gore?
– Istina je da možda ne nastupamo kod vas tako često, mada sviramo svuda po regionu i nigdje nas nema previše. U Beogradu je posljednji koncert bio prije tri godine, sviraćemo 2018, dakle biće četiri godine do sljedećeg koncerta. Kad kažu Crna Gora, ljudi obično misle na obalu, a mi smo u posljednje tri-četiri godine dva puta svirali na „Lejk“ festivalu, jednom od boljih festivala u regionu. Svirali smo u Nikšiću, u Baru, u Budvi, a volio bih da sa novim albumom uradimo i koncert u Podgorici, jer hoćemo da sviramo u svim velikim gradovima u regionu. Samo sticajem okolnosti nismo odavno svirali u Podgorici.
Nastupate u cijelom regionu; samo ovog mjeseca imali ste dva koncerta u Sloveniji, a karte su bile razgrabljene čim su puštene u prodaju. Gdje vas publika najtoplije dočekuje?
– Svugdje nas gledaju kao domaće. Iduće godine će biti 40 godina moje profesionalne karijere, pa možete da zamislite gdje sam sve nastupao za tih 40 godina... Jedini kontinent na kom sa „Instruktorima“ nisam bio je Južna Amerika. Iduće godine u martu imaćemo nastup u Ostinu, u Teksasu, na jednom od najpoznatijih svjetskih festivala. Znam da će zvučati nevjerovatno, ali to je festival na kom je prošle godine bilo čak 1.200 bina! Svirali su bendovi iz cijelog svijeta, a tako će biti i iduće godine. Dobili smo poziv da nastupamo, poslali smo CV i onda su ljudi iz organizacionog odbora festivala malo gledali po internetu šta radimo; tako ćemo u martu 2018. biti glavni bend na jednoj od tih 1.200 bina. Možda ćemo da odsviramo još nekoliko koncerata za naše ljude po većim gradovima, ali nećemo ostati u Americi duže od sedam dana, jer bi trebalo da nam izađe album i moramo da se vratimo.
Grupa je nastala u vrijeme bivše Jugoslavije, kad se muzika zaista slušala. Onda je došlo ludo vrijeme građanskog rata, i vi ste, kao sav pošten muzički svijet, diskografski malo utihnuli. Koliko vam je bilo teško da se snađete u novonastalim okolnostima kad su otcijepljene republike počele da „dišu svaka za sebe“?
– Kad se sve to desilo, bio je šok. Ali, već 20 godina ranije svirali smo svugdje po regionu i gledali da, kad se pojavi prilika, u svim državama koje su postale samostalne budemo među prvima koji će ponovo svirati. Naš koncertni repertoar čine ljubavne pjesme, i ako je bilo nešto od angažovanih pjesama, to su bile isključivo antiratne pjesme.
Prvi ste muzičar sa prostora Srbije koji je sa bendom nastupao u nezavisnoj Sloveniji sada već daleke 1994. godine.
– Ljudi koji su 1994. godine došli na naš ljubljanski koncert su isti oni ljudi koji su došli i 1988, kad nije bilo nikakve frke. Poslije Ljubljane, „otvarali“ smo jednu po jednu bivšu jugoslovensku republiku. Mi smo puno vremena proveli u raznim gradovima bivše Jugoslavije, ljudi nas znaju...
Govorili ste da je „Bajagu i instruktore“ spasila dijaspora. Čini li Vam se da su ta vremena i dalje „na snazi“ ili da poslednjih godina opet uzimaju maha? Koliko je muzičar suštinski nesrećan kada odlazi da svira svom narodu koji je raštrkan po bijelom svijetu?
– Nisam nesrećan. Drago mi je da mogu da odem i da im odnesem nešto malo atmosfere odavde, i drago mi je što ćemo osmi put ići u Ameriku na turneju. U Australiji smo bili šest-sedam puta, svirali smo na Novom Zelandu, u Kazahstanu, Bocvani, Južnoafričkoj Republici... Vrijeme koje pominjete bilo je takvo da ovdje nije ni bilo interesovanja za takvu muziku, niti je bilo prostora da se svira, i onda nas je stvarno dijaspora spasila. Mi smo na tome zahvalni našim ljudima po svijetu, i nastavili smo da odlazimo i kada su se vremena promijenila. Naravno, ne idemo često; odemo jednom u tri-četiri godine, onda kada imamo nešto novo.
Iduće godine, oko Vašeg rođendana, izlazi novi album „Bajage i instruktora“. Koliko pjesama će biti na novom albumu, ko su autori i na koju pjesmu „tipujete“ da će „povući“ album?
– Da sada nije sezona svirki, vjerovatno bismo do Nove godine završili album, a ovako će se pojaviti u martu. Završili smo 70 odsto albuma, napravio sam devet tekstova i osam kompozicija, Žika je napravio muziku za jednu pjesmu. Žika i ja imamo ponovo duet poslije 30 godina. Producent je Saša Habić, naš stari saradnik koji jedno vrijeme nije bio u zemlji; sa njim smo radili „Zmaja od Noćaja“ i „Jahače magle“. Sad se Saša vratio u posao, pa nam je bilo interesantno da vidimo kako se sada kapiramo; on se najviše bavio zvukom i aranžmanima na novom albumu.
Na koji od prethodnih albuma ovaj novi najviše podsjeća?
– Drugo je vrijeme, malo su drugačiji zvuci, ali smo se trudili da radimo sa živim instrumentima. Prije neki dan smo u kombiju preslušavali ovo što je do sada urađeno, i svi kažu da ih album najviše podsjeća na „Prodavnicu tajni“, album koji smo takođe radili sa Habićem.
Kad podvučete crtu, od svih nastupa koje ste imali u cijelom svijetu, koji nastup ćete pamtiti do kraja života?
– Huh, bilo ih je mnogo... Prvi koncert u Beogradu na Tašu, pa prvi koncert u Kulušiću prije Taša, pa prvi koncert u Domu sindikata... Ali najveći koncert je bio davne 1985. na Festivalu omladine i studenata u Moskvi, u Parku Gorki; tad je pisalo u novinama da je bilo 250.000 ljudi. Mi smo tamo bili totalno nepoznat bend, a došlo je mnogo ljudi jer u to vrijeme nije bilo mnogo koncerata u Moskvi, pa su ljudi bili željni muzike. Mi smo donijeli razglas, a u Parku Gorki svakog dana ima milion ljudi koji šetaju. Kad smo počeli da sviramo, svi su krenuli ka bini. Uspjeli smo da odsviramo dvadesetak stvari i na kraju je koncert morao da bude prekinut, jer policija nije očekivala da će doći toliko ljudi, pa je iz bezbjedonosnih razloga koncert morao da bude prekinut.
To je bilo bolje od „Bijelog dugmeta“ na Hajdučkoj česmi, kada su se iz svih gradova tadašnje Jugoslavije slili ljubitelji „pastirskog roka“ da isprate Gorana Bregovića u JNA?
–„Dugme“ je trebalo da svira poslije nas u Parku Gorki, ali im, nažalost, nisu dali. Da jesu, da je bezbjedonosna situacija bila bolja, i oni bi sigurno imali tih 250.000 ljudi.Snežana Moldovan
Obrade od Rusije, preko Poljske, do Dubaija
Rusi su obradili „Verujem – ne verujem“, a naš jedini pop-rok bend na Bliskom Istoku „Vesela mašina“ je na muziku „Malih slonova“ napravio „Novu godinu u pustinji“ koja je ubjedljivo najveći hit među našom dijasporom u Emiratima, Kuvajtu i Kataru.
– I Mačej Malenjčuk iz Poljske je obradio „Noć, noć“, samo što se u njegovoj interpretaciji pjesma zove „Ostatnia nocka“. Nevjerovatno je popularan i prije pet godina upoznao sam se njim, svirali smo u Varšavi, bio mi je gost. Uzeo je moju muziku, kao i refren, ali je tekst na poljskom potpuno drugačiji; lijepo zvuči, a vidio sam da je uradio i dva spota koji imaju više od 20 miliona pregleda. Imam puno prijatelja Poljaka koji imaju teoriju da smo svi mi Južni Sloveni zapravo Poljaci kojima je gore bilo hladno, pa smo sišli malo južnije. Nevjerovatno je kad odem u Poljsku na pet dana, prvi dan ništa ne razumijem, drugi dan ponešto razumijem... Oni samo imaju malo drugačiji akcenat, ali vrlo lako možeš da ukapiraš o čemu pričaju. Možda ne baš svaku riječ, ali poslije trećeg dana razumijem sve šta mi govore.
Sa „Čorbom” na istoj sceni
Prije četiri godine ste bili gost na koncertu „Riblje čorbe“ u „Areni“, povodom 35 godina rada benda. Kakav je osjećaj biti na istoj bini sa bendom iz kog ste svojevremeno dobili otkaz?
– Bilo je lijepo pojaviti se, bilo mi je drago što sam im bio gost. Bio je i Čutura, on je svirao neke pjesme. Falio mi je pokojni Rajko Kojić.
Čestitka
Šta ćete poželjeti sebi, a šta čitaocima „Dana“ za Novu godinu?
-I sebi i drugima uvijek poželim zdravlja, sreće i ljubavi, a za sve ostalo moramo sami da se snađemo.